U Isusovo ime

Lk 9,49-50; Mk 9,38-40

Pripremio: fra Ivan Šarčević

Četvrtak, 6. listopada 2011.

Naši su odnosi osim tako potrebnim poštivanjem i ljubavlju isprepleteni i zavišću, ljubomorom i onda kada se najmanje nadamo da te loše mane i grijesi mogu zavladati našom nutrinom i pokvariti nam odnose s bližnjima. Ni najpobožniji i najduhovniji ljudi nisu lišeni volje za moć koja se očituje zavišću i ljubomorom. Ovdje ne govorimo o takozvanoj pozitivnoj, božanskoj ljubomori, o onoj o kojoj govori Sveto pismo kada kaže kako je Bog ljubomoran jer ne podnosi da čovjek i narod do kojih mu je stalo odlaze od njega i priklanjaju se lažnim bogovima, njima iskazuju poštovanje i ljubav a ne pravome Bogu koji ih istinski ljubi i želi im pravu sreću.

Ovdje je riječ o onoj volji za moć koja se pretvara u zavist i ljubomoru ali tako da se te mane na vani navodno uspješno skrivaju. Ima nas koji tako lukavo skrivamo svoje zavisti i ljubomore i to na duhovnom, molitvenom, vjerničkom području. Ima nas po našim crkvama, župnim i religioznim zajednicama koji isključujemo druge jer oni se ne znaju ispravno moliti, ne umiju – smatramo – ni ispravo kleknuti, ni prekrstiti se, niti poznaju – koje umišljenosti – Boga koliko ga mi poznajemo. Pa ako se pojavi netko tko čini drukčije od nas, i to još čini u ime Božje, u ime Isusovo, mi to ne podnosimo, jer ne čini onako kako to jedino treba činiti, dakle, jer ne čini kako mi to činimo.

Evanđelisti Marko i Ivan izvještavaju kako se jednom u Kafarnaumu ili u blizini njega učenik Ivan obratio Isusu riječima: „Učitelju, vidjesmo jednoga gdje izgoni zle duhove u tvoje ime, jednoga koji nas ne slijedi, i htjedosmo mu zabraniti.“ Ivan, sav zabrinut nije znao što činiti. Netko je u Isusovo ime, dakle u Isusovo ime, oslobađao ljude od njima neprijateljskih sila, ali nije slijedio učenike, rekli bismo danas nije slijedio svećenike ni Crkvu. Isus je jasan u odgovoru: „Nemojte mu braniti“, jer „nema nikoga tko bi činio Božje znakove u moje ime i onda ubrzo o meni zlo govorio. Tko nije protiv nas – zaključuje Isus – taj je za nas.“

Isusov učenik Ivan, poput mnogih kršćana kroz povijest i mnogih nas današnjih kršćana, inzistira da onaj tko želi djelovati u Isusove ime mora slijediti učenike. Isus je međutim jasan, važno je da čini dobro u Isusovo ime a ne pripada li ovoj ili onoj stranci i strukturi.

Koliko bi manje bilo isključivosti, zavisti i ljubomore, i one duhovne nasilne moći po našim obiteljima, crkavam, župama i narodu kada bismo više pazili govorimo li i djelujemo li u Isusovo ime, dedemoniziramo li svijet, oslobađamo li ljude od zlih sila i vraćamo li ih k Bogu, a ne – činimo li to pod ovom ili onom zastavom, slijedimo li ovoga ili onoga zemaljskoga vođu, ovu ili onu uredbu, ovu ili onu crkvenu hijerarhiju ili kolektiv.

Koliko bi manje bilo pogubno skrivene volje za moću, one perfidne i lukave svetosti kojom ljubomorno i s bolesnom zavišću čuvamo da se ovim svijetom ne razlije Božja dobrota jer smo zaposjeli ime Isusovo, jer smo Isusa učinili poslušnikom naših molitava i duhovnosti, naših isključivih praksi, jer smo od njegove univerzalne poruke spasenja za sve ljude izgradili sebičnu crkvenu ili nacionalnu tvrđavu u kojoj se između sebe izjedamo i svojim nedostojnim kršćanstvom činimo da Isusovo ime drugi proklinju i psuju, da zbog naše nevjerodostojnosti nikada nemaju volju da se susretnu s Isusom.

Isus i nama, kao onda učeniku Ivanu, poručuje: Nikada ne prisvajajte moje ime! Jer poslan sam i onima kojima vi branite pristup k meni zato što nisu kao vi i što vas ne slijede. Nikada drugima ne branite činiti dobro u moje ime.